Opis
Predgovor
Koga tražite?, nakon Svjetla života, druga je knjiga nastala zahvaljujući kolumnama koje fra Goran Azinović piše za portal Hrvatske katoličke mreže. Fra Goranove kolumne sabrane u ovom djelu na HKM-u izlaze svakog ponedjeljka od 19. rujna 2022. godine. U ovim kratkim tekstovima, poštovani čitatelju, moći ćeš pročitati lijepe i poučne sadržaje o križu, zajedništvu, zahvalnosti, opraštanju, molitvi, svetoj misi, porazima, obraćenju, krštenju, ali i brojne druge zanimljivosti. Pored duhovnih i svjetovnih velikana: Terezije Avilske, Karla Boromejskog, Faustine Kowalske, Ivana Nepomuka, Tomasa Mertona, Augustina Pelanowskog, ovdje ćeš susresti i manje poznate ljude različitih profesija, ali sličnih uvjerenja: hercegovačkog svećenika fra Rufina Šilića, liječnika Fritza Kahna, političara Samuela Plimsolla, hrvatskog znanstvenika Andija Eregu, teologa Jeana Daniéloua, egzorcista Gabriela Amortha koji su svojim životom i djelima ostavili neizbrisiv trag na pozornici zvanoj svijet. Također, u fra Goranovo i u svoje ime zahvaljujem gospođi Diani Tikvić, urednici na portalu Hrvatske katoličke mreže, kao i njezinim kolegama na odličnoj suradnji i iznimnoj susretljivosti svih ovih godina.
Zadnji dio knjige Koga tražite? donosi i 12 nadahnutih tekstova koje je mladi franjevac sa švicarskom adresom pisao i uređivao za emisiju Živo vrelo hercegovačke Radipostaje Mir Međugorje od 2. do 7. listopada 2023. godine i u razdoblju od 1. do 6. travnja 2024. godine. Tu ćeš, između ostalog, saznati i kako čovjek ne treba osuđivati bližnjega ni biti opterećen suvišnim informacijama, a dobit ćeš i odgovore na pitanja gdje vjernici idu nakon svete mise te zašto kršćani trebaju biti ustrajni u molitvi. Hvalospjev miru je zadnji, ali ne manje važan tekst u ovoj knjizi koji ti ujedno može poslužiti kao iskrena i ponizna molitva. Dragi čitatelju, u nadi da ćeš pronaći jedan ili više tekstova za sebe te rado im se i kasnije vraćati, srdačno te pozdravljam.
S poštovanjem!
Ana Zubac
Michelangelova slatka osveta
Čovjek nerijetko u sebi nosi određene uvrede koje lako mogu rezultirati osvetom. No, postoji način kako se osveta može pretočiti u kreativnost. Naime, poznati austrijski psihijatar Reinhard Haller navodi primjer slavnog renesansnog slikara Michelangela Bounarottija. Bounarotti je u razdoblju između 1508. i 1512. godine oslikao ciklus slika na stropu Sikstinske kapele, čime je stekao naziv najvećeg umjetnika svih vremena. Papa Julije II. je naručio izradu gigantskih slika koje veličaju apostole i njihove nasljednike, a pritom je očekivao i izradu vlastitog portreta velikih razmjera. No, Michelangelo je učinio nešto sasvim drugačije: oslikao je priču o stvaranju svijeta i početku Ivanova evanđelja s tematikom Kristovog dolaska. Povjesničari umjetnosti upravo u tome prikazu vide poziv Crkvi da se očisti od svjetovnog utjecaja i vrati svom istinskom poslanju. Michelangelo se na taj način „osvetio“ crkvenim knezovima koji su vjerovali da će vidjeti vlastiti portret na svodu kapele, a on ih je iznenadio stavljajući u središte Isusa Krista.
Oslikavajući gole likove, Michelangelo je želio prikazati ljude onakvima kakve ih je Bog uistinu i stvorio, no poznati ondašnji umjetnik Pietro Aretino pisao je Michelangelu da je toliko golotinje u Sikstinskoj kapeli da bi se i bordel postidio pred njom. No, Michelangelo se „osvetio“ kritičarima na svoj način. Budući da ga je, osim Aretina, i Papin ceremonijal također oštro kritizirao zbog prikaza golotinje, Michelangelo će upravo tog voditelja ceremonije prikazati ni manje ni više nego kao – vraga u paklu. Kad je to uočio, uvrijeđeni voditelj ceremonije se požalio papi Juliju II., a Papa mu je rekao: „Pa, čovječe, ne mogu te ja spasiti od pakla!“ Bilo kako bilo, nitko se nije mogao spasiti od Michelangelove „slatke osvete“. A Michelangelo je upravo zahvaljujući „osveti“ naslikao najveće djelo u povijesti umjetnosti. I ti, vrli kršćanine, poput Michelangela nanesene ti uvrede možeš pretvoriti u kreativnost!
Križ – najljepša melodija beskraja
Križ je simbol po kojemu se kršćani raspoznaju u ovome svijetu, ali i predivan znak tvoga spasenja, tvoga otkupljenja. Na križu si, čovječe, otkupljen i oslobođen duga. Kardinal Karl Lehmann kaže kako je križ vrhunac nasilja, ali i njegov kraj. No, Isus je to nasilje preobrazio u ljubav. Nema više osvete. Isus je skršio svaku osvetu. Zato koliko god bio težak tvoj križ, ne smiješ ga promatrati kao vrhunac nasilja ili patnje, već kao početak ljubavi.
Govoreći o križu, Lehmann ističe još jednu lijepu zanimljivost. Naime, križ ima svoju melodiju, križ „proizvodi“ određeni zvuk. Čovjek vidi samo neke križeve: razne tragedije, potonuća i posrnuća, ali koliko je prigušenih jecaja i tihe melodije koje ne čuje nitko osim Boga?! Koliko je nečujnih krikova skriveno u dubinama tvoje duše i tvoga bića?! Kada bi čovjek mogao uglazbiti svoje postojanje, svaki bi život bio svojevrsna melodija križu, jer bol i patnja su note kojima se piše pjesma vječnosti. Jednoga dana sve tvoje boli i patnje pretvorit će se u najljepšu melodiju beskraja.
Radost je potpuna ako se dijeli s drugima
Gdje se nalazi istinska radost? „Svoju radost naći u radosti drugoga, to je tajna sreće“, lijepo je svojedobno kazao francuski pisac Georges Bernanos. Međutim, mnogi danas većinom teže vlastitoj radosti; pritom često olako zaboravljaju na druge, ali radost ti je darovana da ju dijeliš s drugima. Nije dovoljno da si samo ti radostan, već je važno da tvoja braća i sestre također žive radosno; nije dovoljno da radost bude samo tvoj osobni osjećaj, radost mora biti zajednička, mora biti univerzalna. Kako ti možeš biti radostan ako su tvoja braća nesretna?
Raspravljajući o istoj temi, Bernanosov sunarodnjak Jean Giono je također rekao nešto slično: „Moja će radost opstati samo ako je radost svih.“ Pa i Isus je mogao živjeti čuvajući radost nebeskoga kraljevstva samo za sebe, ali on je Radosnu vijest donio svima, on je sa svima jednako dijelio radost neba. Nesebično ju je podijelio sa svima koji žele biti dionici vječnoga života. Zato, i ti, dragi kršćanine, velikodušno dijeli svoju radost s drugima! Upamti: ne možeš biti istinski radostan ako se ne osvrćeš na svoju braću i sestre! Kršćanstvo ne predstavlja zatvorenu radost, već kršćanstvo je radost otvorena svima.
Prestani ogovarati već danas!
Ogovaranje je mana, odnosno porok koji čovjeka najduže prati. Sveci su se toga poroka htjeli odmah riješiti, jer ne možeš rasti i napredovati u kršćanskom životu ako taj opasni korov ne iščupaš iz vlastitoga srca. Premda svakoga dana moliš i činiš dobra djela, ali ako i dalje sudjeluješ u ogovaranju svoga brata ili sestre, tvoje kršćanstvo je uistinu površno. Dok njega ili nju ogovaraš, isto je kao da na njivu punu korova, kojeg nisi očistio, posadiš novo sjeme. To sjeme nikad neće niknuti, jer će ga korov naprasno ugušiti. Zato je ogovaranje mana koje se trebaš hitno riješiti, a ne čuvati kao posljednju. Protiv te mane trebaš odmah hrabro zaratiti. Stoga, već od danas, poštovani vjerniče, prestani ogovarati svoju braću i sestre!
Teolozi kažu da je sveti Petar Alkantarski svoju braću mogao raspoznati samo po glasu. Mrtvio je revno svoje oči. Nije želio gledati što drugi rade, jer kad bi ih gledao, viđeno ga je poticalo na ogovaranje. Zato nije želio gledati izravno u svoje sugovornike. Eto, za početak, ako želiš prestati ogovarati, manje gledaj u druge i ono što čine.
Kad snovi postanu stvarnost
Toj ženi obitelj se naočigled raspadala, a ona je potajno sanjala kako će jednoga dana njezina obitelj ponovno biti na okupu i blagovati zajedno za istim stolom. Zar nije grijeh zabraniti toj ženi da sanja? Možda je još samo snovi i drže na životu, možda joj upravo snovi bude nadu, ali i daju snagu da može postojano nositi svoj križ. Snovi ti pomažu da živiš, ali previše je onih koji žele druge probuditi iz sna.
Dok sam bio u srednjoj školi, jedan kolega je bio suviše budan pa nije dopuštao drugima da spavaju, a time ni da sanjaju. Odveć budni bude one koji odveć sanjaju. Možda je i danas Crkvi potrebno više sanjara… Zar i sveci nisu takozvani „luđaci“ ili sanjari? Zar i Mojsije nije bio sanjar, vizionar koji je hrabro poveo Izraelce iz egipatskog sužanjstva u Obećanu Zemlju? I starozavjetni Josip je bio veliki sanjar. Upravo je Josip, koji je sanjao da će mu se braća pokloniti, dočekao veliki dan i spasio od gladi svoju obitelj, ali i svoj narod. Gdje nema sanjara, nema ni budućnosti. Kako volim susresti sanjare koji situacije ili događaje u Crkvi ili svijetu žele promijeniti nabolje, koji žele ostvariti snove! Dobri Bože, pošalji svojoj Crkvi što više sanjara, jer iz snova se rodio sveti Franjo Asiški, kada je počeo obnavljati onu ruševnu crkvicu; iz snova se rodila Calcutta Majke Terezije, iz snova koji su u konačnici postali stvarnost.
Zašto je kralj David bio ohol?
Bog čovjeku svakodnevno pomaže čineći mu milosrdna djela, a ne čovjek Bogu. Čovjek će upasti u kotao oholosti ako vjeruje da Bogu može pomoći čineći mu dobro, čineći mu uslugu. Kao što si zahvalan svom doboročinitelju, postaješ bahat vjerujući da i Bog tebi mora biti zahvalan kad primjerice odeš na svetu misu, izmoliš Krunicu ili neku pobožnost.
Nešto slično se dogodilo i kralju Davidu. Bio je neznatni pastir, čak i posljednji u svoga oca. Nije čak ni bio u kući kad je Samuel došao pomazati jednog od Jišajevih sinova. Dok je čuvao stado ovaca, Bog šalje Samuela tome odbačenom Davidu da ga pomaže za kralja. Bog od pastira Davida, koji samo čuva ovce, odjednom čini velikoga kralja! I taj David je živio u finoj kući, u uređenom dvorcu, a Zavjetni kovčeg, Svetinja nad svetinjama, je stajala u šatoru, u običnom šatoru. Zanimljivo, pastir David živi u dvorcu, a Bog prebiva u običnom šatoru! I taj David odjednom dolazi na ideju da izgradi kuću – hram za Boga. David kao da želi i Boga dobro smjestiti; gradeći mu hram, David vjeruje da postaje dobrotvor Bogu, no brzo je zaboravio da samo Bog njemu može dobro učiniti i učinio je, a on sâm Stvoritelju ne može ništa dati ni učiniti, jer sve je već ionako Božje, pa i on sam. Zato Bog šalje proroka Natana Davidu da ga opomene: „Idi i reci mome sluzi Davidu: ‘Ovako govori Jahve: Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? Davide, zastani! Sjeti se tko si bio.’“ I ti, dragi vjerniče, trebaš katkad zastati i sjetiti se tko si bio i što ti je sve dobri Bog dosad učinio.
Ljepota življenja krije se u zajedništvu
Ovih dana neizostavna tema svih razgovora, kako u nas Hrvata, tako i drugdje, jest Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru. Naravno, pratim ga i ja. Hrvatska nogometna reprezentacija na čelu sa izbornikom Zlatkom Dalićem daleko je stigla, napravivši impresivan podvig, da ne kažem – čudo. No, gledao sam intervju portugalskog izbornika Fernanda Santosa. Na upit novinara: „Je li teško voditi tim s puno zvijezda?“, Portugalac je dao zanimljiv odgovor: „Ne, jer zvijezde nisu na Zemlji, već na nebu. Zvijezde su na nebu, ali ni gore one nisu same, nalaze se jedna uz drugu, a upravo to im daje ljepotu. Njihova ljepota jest u zajedništvu.“ Možda nitko odveć jasno nije opisao ni zvijezde ni zajedništvo kao ovaj portugalski izbornik. Nitko ne može uspjeti sam. Iza uspjeha svakog pojedinca stoje obitelj, prijatelji i suradnici, stoje njegovi bližnji.
Dok je živio na Zemlji, i Isus je trebao druge; podjednako je trebao i Mariju i Josipa, ali i svoje učenike. Budući da je Isus volio ljude i svakodnevno rado boravio među njima, osnovao je zajednicu kršćana, osnovao je svetu Katoličku crkvu. Zato Isus i kaže: „Gdje su god dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja.“ Prave priče na ovome svijetu nisu priče pojedinaca, već zajednice. Ako se u ičemu život istinski očituje, onda je to svakako zajedništvo.
Što Mali princ misli o alkoholu?
Ovisnost o alkoholu je problem o kojem se nerado govori u društvu i crkvenim krugovima. Osim što uzrokuje organska oštećenja i psihičke promjene, alkohol je zlo koje uništava obitelj, razara brakove, a često je i uzrokom prometnih nesreća sa smrtnim ishodom. Uživajući prekomjerno u čašici više, ovisnik sve dublje tone u more ovisnosti. A zašto to sebi radiš, dragi čovječe?! Ta Bog te je stvorio za život, a ne za propast. Iako u četvrtom retku 105. Psalma stoji da vino razvedruje srce čovječje, Biblija donosi i negativne utjecaje opijanja, pa sveti Pavao u Poslanici Galaćanima u lepezu loših djela tijela, uz bludnost, nečistoću, zavist, svađe, ubraja i pijanke i pijančevanje, a ta djela su u suprotnosti sa Duhom. Na kraju sveti Pavao upozorava da takvi neće baštiniti kraljevstva Božjega.
Antoine de Saint–Exupéry ponajbolje je opisao alkoholičara u djelu Mali princ: „Putujući planetama, Mali princ dođe na planetu na kojoj boravi alkoholičar. – Što ti radiš? – upita ga Mali princ. – Pijem! – odvrati pijanac turobno. – Zašto piješ? – upita Mali princ. – Da zaboravim… – odvrati pijanac. – Da zaboraviš što? – raspitivao se Mali princ žaleći ga. – Da zaboravim koliko me sram – prizna pijanac pognuvši glavu. – Sram čega? – raspitivao se Mali princ u želji da mu pomogne.– Sram me što pijem! – zaključi pijanac i konačno se povuče u šutnju. A Mali princ ode dalje zbunjen.“ Pisac ovdje usko povezuje pijanstvo sa zaboravom i sramom. Pijući, alkoholičari samo žele zaboraviti rane, boli i neuspjehe iz prošlosti. Alkohol im je ponajprije lijek pa tek onda ovisnost. S opijanjem će prestati samo onaj tko može trijezan nositi breme vlastite prošlosti.
Majka je duša doma i vatra što ga grije
Smrt je sastavni dio života, ali nitko nije spreman za nju jer zaboli do kosti. Gubitak bližnjeg, člana obitelji ili najboljeg prijatelja potresan je događaj u životu svakog pojedinca. Gubitak je time potresniji kad bližnji ode naglo, iznenada. Još jutros ste zajedno pili kavu, smijali se i planirali sretnu budućnost, a večeras je bol upalila svijeću koja će uvijek tinjati negdje u dubini tvog srca. Večeras su svi tu zbog njega, ali njega više nema. Ostale su samo suze, slike i brojne uspomene. Tuga je još i veća kad umre majka – to divno stvorenje i najnježnije biće na svijetu.
„Da, majčin me odlazak strahovito pogodio! Nikad nisam osjećao takvu bol… Odjednom sam se osjetio posve sâm. Osjećao sam se kao odsječen od svih korijena svog života“, ove je riječi nakon majčine smrti zapisao kardinal Robert Sarah. Gubitak majke zbilja nalikuje gubitku korijena. Odsječen si, nema više riječi koje su ti lijepo tepale; nema više one mirne ruke što te je nježno grlila; nema više one predivne osobe kojoj se uvijek možeš vratiti… Katkad čovjek i nema potrebe vraćati se kući, jer kad nema majke, nema ni kuće! Čudno, ali majka je dom, a ne zidovi. Majka je duša doma i vatra što ga grije. Toliko te je puta promatrala dok spavaš bdijući nad tobom. Čovjek nikad nije spreman izgubiti majku, jer koliko god imao godina, uvijek ćeš biti njezino drago dijete. A dijete nikad nije spremno za toliku bol…
Je li teško oprostiti?
Tragom Isusove logike, opraštanje je divna i nužna gesta. Svi ljudi, a naročito kršćani, dužni su oprostiti bližnjemu, bez obzira što je učinio ili rekao. Kakvo god da ti je zlo naneseno, moraš, dragi kršćanine, iznaći snagu i oprostiti uvredu, bol, udarac, pa čak i ubojstvo bližnjeg. A snagu ćeš pronaći u Isusu Kristu, koji je i sam, podnoseći neviđenu muku zbog progonitelja, zavapio Ocu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Žena kojoj su u 39. godini ubili muža, ostala je sama s dvoje maloljetne djece. Nakon nekoliko mjeseci, na upit je li oprostila muževim ubojicama, rekla je: „Ja sam im oprostila! Iako nikad neće zaboraviti da su odrasla bez oca, nadam da će i moja djeca učiniti isto. Molim Boga da im i moja djeca oproste!“ Ostavivši bol i zlo iza sebe, žena je snagu i mir pronašla upravo u Isusu, u neiscrpnoj vjeri u Isusa.
Ako tebi Isus oprašta grijehe i opačine u sakramentu ispovijedi, i ti si dužan oprostiti svom bratu! Nakon oprosta, Isus se više i ne spominje tvojih grijeha. Time ti poručuje da te neizmjerno voli. I brojni su sveci pozivali na opraštanje. Papa Ivan Pavao II. je rekao: „Zgrada mira, da bi nakon tolike krvi i mržnje bila čvrsta, mora počivati na odvažnosti opraštanja. Valja znati pitati oproštenje i oprostiti!“ I Papa je svojedobno oprostio svom atentatoru posjetivši ga u zatvoru. Zagrlio ga je i pružio ruku pomirenja. Opraštanje je vrlina koja krasi velike i svete ljude. Probaj oprostiti i vidjet ćeš da je lako!
Jesi li glasnik nade ili pesimizma?
Papa Franjo je svojedobno rekao mladima: „Ne dopustite da vam ukradu nadu!“ Ti od danas, dragi vjerniče, budi glasnik nade, a ne pesimizma; pomaži ljudima da se nadaju, a ne da potonu u očaj. Boraveći ovih dana u Konjicu, u tamošnjem samostanu sam vidio sliku pokojnog svećenika, velikog fra Rufina Šilića. Taj provincijal i glasoviti propovjednik u jednoj je homiliji poručio majkama: „Dopustite djeci da idu u sjemenište, neka idu u svećenike! Pa ako i odustanu, ja ću preuzeti sramotu ili krivicu na sebe, ali dopustite im da idu u sjemenište.“ Upravo je nada osjećaj koji danas uvelike nedostaje, nedostaje otvorenosti za život, za Boga. Previše je pesimista oko nas, zato su sjemeništa, a i samostani po Europi sve prazniji. Ne čudi stoga što su i brakovi postali prazni.
Ljudi ne žele ući u brak jer se boje odgovornosti, okovani su strahovima. Otiđi, čovječe, riskiraj, ali dijeli i daruj nesebično svoj život! Nemoj ga čuvati jer ćeš ga izgubiti! Tko izgubi život, imat će ga! Nemoj nikad mlade obeshrabrivati govoreći: „Ma, zašto se školuješ za svećenika?!“ Nemoj govoriti: „Ne ulazi u brak! Brak nije dobra zajednica!“, nego odvažno potiči ljude na svećeništvo; potiči mlade da uđu u brak govoreći iskreno: „Idi, služi Bogu! Neka ti služenje predstavlja radost! Služi u obitelji! Daruj svoj život, daruj sebe!“ Ne obeshrabruj stoga druge govoreći da ništa ne valja, nego ti probaj promijeniti ovaj svijet! Dopusti Kristu da ga preko tebe promijeni! Rijetka svećenička zvanja i manje sklopljenih brakova posljedica su toga što čovjek više ne propovijeda o nadi, već samo o pesimizmu. Nije istina da baš ništa ne valja, već upravo suprotno – puno toga valja, samo se odvaži…
Idi od ljudi koji ti oduzimaju mir!
Izreka kaže: Ako te cipele žuljaju, nisu tvoja veličina, nisu tvoj broj, tijesne su. Čudno zvuči, ali ova se izreka lako može primijeniti i na međuljudske odnose. Naime, ako te određeni pojedinac neprestano „žulja“ svojim izjavama, ako ti oduzima mir, to je izgledan znak da više nisi njegov „broj“, više nisi njegova „veličina“. Takva te osoba, dragi vjerniče, zna nerijetko i raniti, pa s njom nikako ne možeš doći na „zelenu granu“. U tom neprirodnom odnosu jedna strana često pati. Ali zašto moraš patiti zbog tih ljudi?! Izađi iz takvih odnosa, napusti to tijesno i neprirodno okruženje!
Ne smiješ napustiti jedino sakrament jer je svetinja, baš kao i vlastita obitelj, a iz svih drugih međuljudskih odnosa možeš bez grižnje savjesti izaći. Zasigurno će ti ispočetka biti teško, ali što će ti prijatelj koji te ogovara?! Što će ti kolega koji je ljubomoran na tvoj poslovni uspjeh?! Takvi ti pojedinci ne trebaju u životu. Čak je poželjno i udaljiti se od njih i sličnih osoba, ne samo za tvoj, nego i za njegov ili njezin duhovni rast. Netko će možda tek narasti kad ti odeš iz njegova života, a i ti ćeš možda više rasti i jačati kad izađeš iz tog nezdravog odnosa koji te guši. Odlazak je sastavni dio života. I od Isusa su pojedini ljudi olako odlazili, a drugi dolazili. Odlazak katkad zbilja predstavlja blagoslov za tebe, donosi ti izgubljeni mir. Odnos koji rađa samo nemirom ne može se ni nazvati odnosom, to je više pakao. Zato moli za mir, moli za ljude koji će ti biti blagoslov u životu, baš kao što ti već jesi ili ćeš tek biti njima.
Želiš li bližnjega kritizirati, ponajprije ga pohvali!
Mnogi ljudi danas se lako usuđuju izreći kritiku, odnosno mnogi bez problema kritiziraju sve i svakoga. Pojedinci znaju kritizirati kad imaju valjan razlog ili razloge za to, a kad nemaju, sami ih odveć lako pronađu. Oni su vječni kritičari i ne mogu živjeti ni funkcionirati ako svakodnevno nekoga ne kritiziraju. Kritiziranje im malo-pomalo prijeđe u naviku i postane stil života.
Analizirajući kritiziranje, Abraham Lincoln davno je rekao: „Pravo na kritiziranje ima onaj tko je spreman pomoći.“ A u tom smjeru donekle ide i važno pravilo u psihologiji koje kaže: „Ako želiš nekoga kritizirati, ponajprije ga pohvali!“ Osobu o kojoj pričaš ponajprije trebaš pohvaliti, iznijevši na vidjelo njezine dobre strane i vrline, pa tek onda možeš manifestirati njezine mane. Tek nakon što ju pohvališ, možeš izreći svoju kritiku o toj osobi. Govoreći o bratu čovjeku, dužan si prije svega reći nešto dobro i pozitivno o njemu. Ako slučajno ne možeš o toj osobi kazati ništa pozitivno, ako u toj osobi ne možeš pronaći nijednu vrlinu, pa ni zrno dobra, to je jasan pokazatelj da si ti dobrano zastranio. Od toga si trenutka, dragi vjerniče, postao lovac na mane, a trebao si živjeti i djelovati kao tragač za dobrim djelima. Svi ljudi, a naročito kršćani, u bližnjemu trebaju neprestano tražiti dobro, a bojim se da upravo kršćani prvi vide i prijetvorno ukazuju samo na zlo. No, još nije kasno! Još uvijek stigneš postati bolji čovjek. Od danas uči ponajprije gledati dobro u ljudima pa ćeš vidjeti kako zlo lagano nestaje, iščezava poput dima. Stoga, pohvali svoga bližnjega prije nego ga olako kritiziraš!
Poniznost je jedina osobina koju đavao ne može oponašati
Posljednjih nekoliko dana nerijetko razmišljam o poniznosti. Pitam se imam li je dovoljno? Jesam li možda ohol? Kršćani su danas suviše zaboravili na poniznost, no ona je ključ što otvara vrata svetosti. Nema sveca bez poniznosti, ni u Crkvi nema svetosti bez poniznosti. Jesmo li danas možda zaboravili na poniznost? Mi, kršćani, revno ispunjavamo sve vjerske dužnosti: molimo devetnice, hodočastimo u marijanska i druga svetišta, skupljamo priloge za Caritas i druge dobrotvorne organizacije, pišemo knjige, gradimo crkve, a kao da smo odveć zaboravili na taj najvažniji poziv – da budemo i ostanemo ponizni. To je zbilja temeljni poziv upućen kršćanima, to je upravo ono što Bog traži od svakog kršćanina.
Blažena Djevica Marija savršeni je primjer poniznosti. Budući da je bila ponizna, primila je tolike milosti, bila je blagoslovljena od Boga. Poniznost nije osobina koju možeš lako učiti i naučiti, jer to nije tehnika ili puko znanje, poniznost je stav i stil života, poniznost je način na koji živiš i odnosiš se prema Bogu i drugima. Ako si ponizan, već si u nebu, već si Božji. Sveti Ivan Klimak je rekao: „Poniznost je jedina osobina koju đavao ne može oponašati.“ Sotona može citirati i Sveto pismo, može izgledati i pobožno; Sotona može čak biti i dobar propovjednik, ali nipošto ne može biti ponizan. Tko je ponizan, blizu je neba, a da toga katkad nije ni svjestan. Poniznost je oružje jače čak od molitve i od posta.
U Božjoj blizini nema straha
Nikad posve nisam razumio riječi koje je Bog uputio Mojsiju rekavši mu da se izuje, jer mjesto na kojem stoji sveto je tlo. Zašto Bog od Mojsija traži da izuje svoju obuću? Zašto Bog traži da mu Mojsije pristupi bos? Što Bog želi postići tom neobičnom gestom? Na ta sam pitanja tek nedavno dobio pravi odgovor i otkrio značenje tog Mojsijevog čina.
Naime, prošle subote, 21. listopada 2023. godine, jedna je obitelj došla na razgovor u prostorije naše Hrvatske katoličke misije ovdje, u Zürichu. Ušli su u prostoriju gdje mi, svećenici, katkad odmaramo gledajući TV. To je zapravo naš dnevni boravak, u kojem inače vlada kućna, obiteljska atmosfera. Toga jesenskog dana padala je jaka kiša i kad je ta obitelj ušla u naš dnevni boravak, njihova malena djevojčica stalno je tražila da joj roditelji izuju obuću s nogu. Neprestano je plačući ponavljala: „Izujte me! Izujte me!“ Kad sam upitao roditelje zašto se dijete želi izuti, majka je odgovorila: „Zato što se osjeća kao kod kuće. Lijepo joj je ovdje.“ Ova prostorija koja se nalazila u neposrednoj blizini naše mjesne crkve za djevojčicu je očito predstavljala dom. Budući da se tu ugodno osjećala i htjela ostati što dulje, djevojčica se željela izuti. Tu se osjećala kao u vlastitom domu. I Bog je nešto slično tražio od Mojsija: želio je da se izuje i da to mjesto gdje Bog boravi osjeti svojim domom. Bog je želio da Mojsije shvati da mu je Bog neprestano blizak, da je tu, uz njega. Bog želi osjetiti Mojsijevu blizinu. Osim toga, Bog želi da se Mojsije u njegovoj blizini osjeća mirno i opušteno kao kod kuće, a ne u grču kao stranac; Bog želi da ga Mojsije prihvati kao prijatelja. To uistinu svi trebamo učiniti: trebamo izuti svoju „obuću straha“ i shvatiti da nam je Bog uvijek blizak. U dobrim i lošim trenutcima, Bog je tvoj iskreni prijatelj i u njegovoj blizini nema straha. U Božjoj blizini uvijek se osjećaj lijepo, kao kod kuće.
Gdje leži tvoje blago: u banci ili u tabernakulu?
Od pamtivijeka na svijetu traje vječita borba između novca i milosti. Zürich, najveći švicarski grad, broji preko 300 crkava, ali isto toliko i banaka. Što će prevladati? Crkve sadrže neprolazno Blago – Isusa Krista, a banke drže blago ovoga svijeta – novac. Crkve čuvaju Isusa u obliku kruha i vina, a banke svijeta čuvaju novac u obliku papira, kovanica ili zlatnih poluga. Mnoštvo crkava postoji u svijetu, a zanimljivo je da nijedna crkva na svom ulazu nema čuvare. Zašto ljudi onda čuvaju banke? Tu se očito nalazi nešto vrijedno i važno. Ali zašto crkve nitko ne čuva? Vjeruju li ljudi da u svakoj crkvi na svijetu stanuje živi Bog – Spasitelj i Otkupitelj? Vjeruju li ljudi da u crkvi u tabernakulu živi neprolazna Vrijednost?
Pa makar ga čuvala i horda čuvara, novac nerijetko pokaže koliko je slab i bezvrijedan. Tomu itekako pogoduju inflacije, ratovi, rast cijena nafte i zlata. Čim se promijeni valuta ili se primjerice raspadne država, postojeći novac lako izgubi svoju vrijednost, postaje beznačajno sredstvo plaćanja. Mijenjale su se valute, rušena su velika carstva i države, propadale su stabilne i dobro čuvane banke, ali Isus je neslomljiv i vječan. Tu je, blizu, u obližnjoj crkvi… Čeka te u tabernakulu i čuva kao svoje najveće blago. Vrijedan si u njegovim očima. Dođi i pokloni mu se ponizno! Za razliku od novca, Isus te nikad te neće iznevjeriti. Isus je isti jučer, danas i sutra; Isus je Ljubav, vječna Ljubav!
I porazi su dio života, samo ih trebaš hrabro prihvatiti
Život je borba. Postoje dva načina te borbe. Prvi je da se čovjek svakodnevno bori jer želi upravljati vlastitim životom, želi sve nadzirati. Živiš kao da sve ovisi jedino o tebi: boriš se za sebe, za svoje zdravlje, za dobrobit svoje obitelji, za bolji posao. Uzeo si život u svoje ruke. Želiš uspjeti na svoj način, onako kako si samo ti to zamislio. Tu je i drugi vid borbe, a ogleda se u želji da sve prepustiš Bogu. Ta je borba katkad i najteža: sve moraš prepustiti Bogu. Da bi to mogao u konačnici i činiti, moraš ponajprije svladati sebe. Pri tome moraš shvatiti da ne trebaš o svemu sam donositi važne odluke, ne moraš uvijek svladati druge, već tvoja je najveća zadaća svladati samoga sebe i svoje mane. Tvoja najvažnija zadaća nije da pošto-poto svladaš druge, nego da ih prihvatiš onakve kakvi zaista jesu.
Kad tijekom borbe u ringu boksač oštro izudara svog suparnika, trener nasmrt izudaranog boksača kao znak predaje baca bijeli ručnik. Borba se u tom trenutku prekida. Ali život je ipak puno više od ringa. Ako jednog dana budeš izudaran do iznemoglosti, a nemaš nikoga tko bi za tebe bacio bijeli ručnik u znak predaje, tvoj je zadatak da hrabro prihvatiš poraz. I to je najbitnija borba – borba sa samim sobom. Ako stameno prihvatiš poraz, otkrit ćeš svoju najveću snagu jer nema veće snage od one kad čovjek, koji je rođen da bude pobjednik, prihvati vlastiti poraz, od bolesti, života, suparnika…
Koliko cijeniš svoju slobodu?
Svi ljudi je vole i olako shvaćaju, a koliko je uistinu dragocjena i vrijedna, mnogi shvate tek kad ju zaista izgube. Što je to? To je sloboda, a definira se kao mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja i samoodređenja čovjeka. Čovjek nigdje toliko ne gubi slobodu kao u grijehu. Svaki grijeh, laki ili teški, te vodi u stopostotno ropstvo. Ne možeš počiniti grijeh i biti njegov polovični rob. Kad sagriješiš, grijeh te čitavog sputava u svoje teške okove, zarobljava te u potpunosti. Prvi su kršćani grijehe i opisivali kao svojevrsne okove. Najgori su im bili upravo ti okovi grijeha, čak su bili teži i od stvarnih, željeznih okova. Zato kršćani uvijek moraju biti budni naspram slobode, bilo da je riječ o slobodi od grijeha ili pak o slobodi koju im moderne ideologije danas kontinuirano žele uskratiti.
Francuski filozof židovskog podrijetla Emanuel Lévinas, koji je i sam proživio strahote koncentracijskih logora i uskraćivanja slobode, posebno je i često razmišljao o slobodi. Jednoga dana, dok je bio zarobljen u logoru, Lévinas je zapisao: „Slobodu najviše gube oni koji vjeruju da im sloboda nije u opasnosti, oni koji misle da im sloboda nije ugrožena.“ Zato Lévinas nadalje s pravom ističe da se istinska sloboda čuva u spoznaji da je ista neprestano ugrožena. Samo iz te svijesti čovjek može biti stalno budan i zahvalan Bogu na daru slobode, kojeg želi zauvijek sačuvati.
Što je mesijanski poriv?
Isus Krist je obećani Mesija, Isus Krist je jedini Spasitelj čovječanstva. Došavši na ovaj svijet u liku malenog Djeteta, Isus je spasio i tebe i mene, a naša je zadaća prihvatiti i širiti tu vjersku istinu. Jeste li čuli za izraz mesijanski poriv? Mesijanski poriv je nauk u kojem pojedinac sebe predstavlja kao mesiju i spasitelja ljudskog roda, a ne Krista. Trenutno u Crkvi i u svijetu postoji više takvih pokreta, gdje pojedinci ili skupine svoju ideju, zajednicu ili vlastiti posao shvaćaju kao mesijansko poslanje. Ti ljudi nerijetko sebe definiraju kao najveće i nepogrešive osobe, poimajući da je ispravno samo to što oni čine, a sve ostalo je nebitno. To se još naziva i elitizam duhovnosti, gdje pojedinci sebe i svoj duhovni put stavljaju na prvo mjesto, osuđujući sve druge nauke, pa čak i nauk Crkve. Takvi pokreti spadaju u sferu krivovjerja.
No, ti se, dragi kršćanine, nemoj obazirati na ovakve i slične ideologije, nego zasvagda zapamti: samo je Isus Krist Spasitelj i Otkupitelj ljudskog roda! A raznorazni pokušaji koji propagiraju drukčije mišljenje kad-tad će zasigurno propasti pa će mnogi tada prignuti koljena pred Isusom i shvatiti nepokolebljivu istinu koja glasi: ne postoji više spasitelja, već samo jedan jedini, a njegovo sveto ime je ISUS KRIST!
Izvrši povjerenu ti misiju, teškoćama unatoč!
Frodo je bio maleni hobit. Da bi porazio svoje neprijatelje, dobio je težak zadatak – uništiti Sauronov prsten. Prsten je na koncu i uništio bacivši ga u vatru Klete gore, gdje je nekoć bio i načinjen. Jedan maleni hobit morao je učiniti neviđen podvig te proći kroz teške nevolje i velike opasnosti. Premda malen i neznatan, Frodo je naposljetku učinio najhrabrije djelo. U trenutku kada mu se podvig učinio uistinu teškim i neizvedivim, maleni Frodo je – držeći prsten na dlanu – rekao: „Volio bih da nisam dobio ovaj prsten.“ No, u tom teškom trenutku čuje utješne Gandolfove riječi: „Na nama je što ćemo učiniti s našim vremenom i zadaćom koja nam je dodijeljena.“ Čuvši te ohrabrujuće riječi, Frodo ipak spretno nastavlja dalje, ne odustaje od povjerene mu misije.
U čemu se ogleda tvoj „prsten“? Je li to možda tvoj poziv? Ili su to ljudi s kojima moraš nevoljko surađivati, pa čak i živjeti? Ili je to pak neka neugodna situacija ili nemoguća misija? Pomisliš li i ti često poput Frode kako bi volio da nisi dobio u zalog baš taj „prsten“? No, što je, tu je! Budući da te je baš taj „prsten“ ili ta misija zapala, primoran si to hrabro iznijeti do kraja. No, ne brini, prijatelju! Uspjet ćeš! Samo hrabro! Možda si trenutno nesiguran i izgledaš malen, ali uspjet ćeš jer si upravo za to i odabran! Nitko to ne može učiniti, nego jedino ti! Zato: hrabro naprijed!
Koga tražite?
Giotto di Bondone, ili samo Giotto, slovi za najvažnijeg slikara gotike. Najpoznatije su njegove freske u kapeli Arena, poznatijoj kao Cappella degli Scrovegni, a smještena je u Padovi. Giottov ciklus freski smatra se najvažnijim za razvoj zidnog slikarstva i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. Stručnjaci ove freske uzimaju za remek-djelo europskog slikarstva ranog 14. stoljeća, a pojedinci čak vjeruju da je Giotto oslikao i Legende o životu svetog Franje Asiškog koje krase Gornju crkvu papinske bazilike svetog Franje Asiškog. Prekrasna freska, smještena u kapeli Arena, sadrži prizor iz života Isusa Krista, a posebno me se dojmila freska Judin poljubac. Freska ne prikazuje pejzaž, nego samo likove, a glavni likovi su Isus i Juda. Okruženi znatiželjnim mnoštvom, oni ujedno predstavljaju i središnji motiv u susretu Učitelja i učenika. Dok promatra fresku, posjetitelju se čini da čuje čak i buku. Vojnici, baklje, toljage i metež… Likovi naprosto izgledaju kao da se kreću. Petar primjerice siječe uho slugi velikog svećenika imenom Malko. Noć je… Ta scena kao da se ponavlja u svim vjekovima i svim životima. Isus i Juda gledaju se ravno oči u oči, a vojnici ne poznaju Isusa kojeg trebaju uhititi. Mrak je prekrio vrt prepun maslina i ljudi. Vojnici trebaju uhititi Isusa, a ne nekog drugog. Samo Isus mora u okove. Juda je odlučio pomoći vojnicima dajući im znak u obliku poljupca. Kojeg li znaka! Poljubac… Svaki čovjekov poljubac kao da od toga trenutka skriva izdaju. Juda je unaprijed odredio znak rekavši: „Koga poljubim, taj je!“ Giotto je savršeno prikazao tu scenu.
Prepoznavši ga u masi, Juda prilazi Isusu bez imalo stida. Odlučno kroči prema Isusu. Blizu mu je, dovoljno blizu da ga poljubi. Kad mu je prišao toliko blizu da mu vidi čak i zjenice, Juda mu govori: „Zdravo, Učitelju!“ Ljubi ga nježno u obraz. Nitko nikad nije tako nježno poljubio Isusa kao Juda! Poljubio ga je čak i nježnije od žene koja je ljubila Isusove noge, prala ih suzama i otirala vlastitom kosom. Premda ga je nježno poljubio, Juda ga je grubo ranio. Možda su i tvoje nježnosti samo uvod u grubo ranjavanje… Isus pita Judu: „Prijatelju, zašto si ovdje?“ Nakon kratke šutnje, Isus odveć nježno, bez imalo mržnje, upita Judu: „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?!“ Isus ga je nazvao imenom – Juda. Ljubav i izdaja će uvijek imati svoje ime. Svaki je čovjek u vječnoj opasnosti ljubav zamijeniti izdajom.
Giotto je predstavio Judu u zlatnom plaštu. Koja raskoš! Svaka je izdaja izvana raskošna, a iznutra bijedna. Izdaja nudi lažni sjaj, a potom tone u ponor i tamu. Giottov Juda sjaji, valjda da obasja Isusa… Juda je postao „baklja izdaje“. Svi prisutni napokon shvaćaju tko je Isus. Vojnici ga sad mogu i uhititi. Isus odvažno istupa pred ljude okružene toljagama i bakljama te ih pita: „Koga tražite?“ Netko iz mase glasno poviče: „Isusa Nazarečanina!“ Isus hrabro reče: „Ja sam!“ Oni padaju, a Isus ne bježi. Daje im se u ruke, predaje se u njihove okove. Daje sebe za mene, za tebe, za sve ljude. Judin poljubac bio je veoma bolan. Tim poljupcem započinje Isusova Muka. Upamti: i tvoji poljupci mogu postati izdajom, i tvoj vanjski sjaj može zaogrnuti tvoju nutarnju tamu, i ti možeš doći pred Učitelja da ga izdaš. A Isus se nikad neće skrivati, nego će iznova upitati: „Koga tražite?“
Ljubav, a ne informacije
Svi smo danas opterećeni bezbrojnim informacijama, pogotovo mladi ljudi. Trebaju li ti sve te informacije koje primaš? Što ćeš s njima učiniti? Koliko te uistinu te informacije opterećuju i ne daju ti normalno živjeti? Mnogi vjeruju kako su informacije važne za goli život, ali katkad mogu značiti i smrt. Mozak i srce ne mogu odjednom sve to preraditi. To je veliki napad na krhko ljudsko biće. Mnoštvo informacija utječe i na vitalnost života. Govoreći o tome, papa Franjo rabi zanimljivu sintagmu pa poručuje mladima kako, zahvaljujući tolikim informacijama, oni postaju poput muzeja. Mladi posjeduju brojne informacije, ali što s tim?!
No, više od informacija potrebna je ljubav, jer ljubav čini život kreativnim. Ljubav ti pomaže da određene informacije postanu plodonosne, a ne da te uguše. Zato je potrebno izgraditi „branu“; potrebno je reći „NE“ bezbrojnim informacijama. Katkad je dovoljna i jedna riječ da bi se od nje živjelo, jer mnoštvo informacija vodi te u ropstvo. Nauči reći „NE“ pa ćeš vidjeti kako je lijepo živjeti kad štošta i ne znaš, a znaš ono bitno – znaš ljubiti! Nemoj biti puki primatelj svega i svačega, nego pomno pazi što ulazi u tvoj život, a pusti samo ljubav! Ljubav je kruna svih informacija.
Hvalospjev miru
Vjerujem da će pobijediti mir, a ne rat.
Vjerujem u pobjedu dobra nad mržnjom.
Vjerujem da će trijumfirati Marijino Bezgrješno Srce, a ne hladno oružje.
Vjerujem da će se čovjek vratiti k Izvoru ljubavi i napustiti močvare mržnje i zla.
Vjerujem da ovaj svijet i budućim generacijama može postati dom, a ne zgarište jedne civilizacije.
Vjerujem u civilizaciju ljubavi, a ne u civilizaciju smrti.
Vjerujem u pobjedu života nad smrću.
Vjerujem u Kristovu pobjedu jer on je Pobjednik nad svim ljudskim lutanjima.
Vjerujem u slobodu, a ne u gulage, ropstvo i logore.
Vjerujem da je ljepše ljubiti nego mrziti.
Vjerujem da čovjek u sebi još može pronaći zalihe dobra, a ne zakone osvete.
Vjerujem da čovjek ovaj svijet može učiniti boljim mjestom nego što ga je zatekao prilikom rođenja.
Vjerujem da su anđeli jači od demona.
Vjerujem da je jedna kap Kristove Presvete Krvi jača od svih oceana mržnje i zavisti.
Vjerujem da Bog može sve promijeniti na dobro, jer se ključ svijeta ne krije u povijesti ni u čovjekovim rukama, nego ključ svijeta se nalazi u Božjim rukama. Bog sve može! On može uvijek više i bolje.
Uvijek…
RECENZIJE – Isus Krist – Kruh života
U današnjem svijetu, gdje se zapadna civilizacija sve više i brže udaljava od svojih kršćanskih korijena, ovakva knjiga predstavlja svojevrstan otpor kulturi koja nas okružuje i pokušava prisiliti da činimo kompromise oko svojih uvjerenja. Otpor se zrcali u vjeri, zajedništvu i pripadnosti Bogu, jer samo tako možemo baštiniti vječni život. Naš put, ponekad strm i trnovit, ali istodobno miran i prožet ljubavlju, ima svoje ime. To je sȃm Isus, Sin Božji.
Knjiga Koga tražite? zbir je kolumni koje je fra Goran Azinović pisao za portal Hrvatske katoličke mreže i emisiju Živo vrelo Radiopostaje Mir Međugorje. Misli ovog mladog franjevca predstavljaju neiscrpnu riznicu znanja, duhovnosti i kreativnosti koju treba otkrivati i upoznavati. On nam dokazuje da Božja Riječ može biti poučna, inspirativna i zanimljiva. Priče su snažne i diraju u dušu svakog čitatelja dok ga istovremeno pozivaju na razmišljanje. U knjizi nailazimo na zanimljive detalje iz života svetaca, umjetnika, filozofa, političara, ali i običnih ljudi koji u sebi nose životne istine. Svaka je priča poput male kutije: otvorite ju, pročitate i otkrit ćete skriveno sjeme. Kad se to sjeme posadi u čovjekovu nutrinu, niknut će najposebniji cvijet satkan od vjere, molitve i euharistije. Ritam ovih priča ima duhovni dah, jedan skok u fra Goranov svijet vodi čitatelja kroz razne situacije koje je moguće istinski prepoznati i doživjeti.
Središnje mjesto u ovom djelu s pravom pripada jedinom Otkupitelju svijeta – Isusu Kristu. Naziv knjige Koga tražite? evocira Isusove riječi u trenutku Judine izdaje. On se ne skriva, već glasno i hrabro progovara jer se nema čega bojati. Tako se i mi, kršćani, trebamo ugledati na našeg Spasitelja te s vjerom koračati i dopustiti da nam ona bude pokretačka snaga, jer Isus je jedini Put, Istina i Ljubav. Također, Isus nas poziva da proniknemo u svoje najskrovitije dubine. Trajno je prisutan na našem životnom putu; zainteresiran za traženja, Isus nas vodi prema obzorju, želi nas ohrabriti i usmjeriti. Naši životi teže biti zaogrnuti plaštem Isusovog milosrđa i ljubavi. Fra Goran se također osvrće i na neke neizostavne pojave u svakodnevnom životu. Napominje da je ogovaranje porok koji čovjeka najduže prati. Svako ogovaranje izaziva nezadovoljstvo, truje i narušava odnose te proizvodi ogorčenost. Čak je i papa Franjo zaključio da je ogovaranje kuga modernog svijeta. Potkrijepljen primjerom svetog Petra Alkantarskog, fra Goran nas potiče da manje gledamo u druge i ono što čine. U knjizi nadalje zapažamo autorova razmišljanja o križu i njegovoj simbolici. Križ predstavlja jedan od temelja europske kulture i civilizacije i znamen krajnjeg predanja. Svatko nosi svoj križ i koliko god bio težak, križ predstavlja naše otkupljenje, slobodu i ljubav. Mnogi nose križ oko vrata, a ne vjeruju u Boga. Fra Goran upozorava na pošast modernog doba koja se javlja u pokušaju marginalizacije svega svetog. Križ kao Božja sila i Božja mudrost nikako ne smije biti modni dodatak, već trajni zavjet u našim srcima.
Zanimljiva je i priča o svetoj Tereziji Avilskoj i načinu na koji je pobijedila sebe. Zasigurno smo se svi barem jednom našli u sličnoj situaciji. Način na koji je sveta Terezija reagirala treba biti putokaz svima nama. Svojim primjerom u borbi protiv unutarnjih napasti dokazala je da možemo uspjeti u pomicanju granica i borbi protiv osjećaja koji nas potiču na loše ponašanje. Govoreći o djetetu koje skida obuću kad stigne u Božju kuću, fra Goran podsjeća da su dječja srca čista i širom otvorena Bogu. Djeca nas uče kako treba imati povjerenja u Božju ljubav i kako joj se prepustiti. Svatko treba pronaći dijete u sebi, otvoriti svoje srce Isusu i poželjeti biti Božji. Fra Goran skreće pozornost i na važnost euharistije kroz mnoge primjere. Emmanuel Mounier bio je francuski filozof i esejist. Njegov odnos prema euharistiji bio je nadasve zanimljiv. Svaki put se osjećao bliže ljudima, videći neraskidive veze koje čovjeka povezuju s drugim ljudima. Snaga euharistije je nedvojbena, euharistija je izvor milosti koji nas sjedinjuje s Kristom u ljubavi i daje nam vječni život. Sveta Faustina Kowalska je iz pričesti crpila veliku snagu i govorila je: „Nevidljivi Isus u hostiji sve je moje.“ Ta rečenica bi nas trebala potaknuti na razmišljanje. Sveta pričest nije neki apstraktni pojam, ona zaista predstavlja Isusa Krista – Kruh života. Zapitajmo se stoga zašto je Bog nešto toliko sveto i posebno poslao baš nama? Zasigurno da nas spasi i odvede u vječni život, a Isusove posljednje riječi u Matejevu evanđelju glase: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ Fra Goran nas usmjerava da kroz euharistiju živimo s Kristom i u Kristu, poziva nas da budemo dobra „Božja japija“, a da bismo postali takvi, trebamo bezuvjetno nasljedovati Krista.
Na kraju, ne mogu, a da se ne osvrnem na aktualne događaje u društvenim, kulturnim i sportskim krugovima, gdje se pod krinkom umjetnosti vrši ismijavanje kršćanstva. Europa kao kolijevka kršćanstva proživljava teške trenutke, puno se kršćana odmaklo od vjere, urušavaju se zajednice i obitelji, a novo, moderno doba vuče u relativizam i gubitak smisla. Stoga je ova knjiga još dragocjenija i služi kao svjetionik u nemirnom moru života, koji obasjava put prema istinskim vrijednostima koje trebamo baštiniti.
Ivana Pervan, prof.
RECENZIJE – Svećenik, franjevac i pisac
Fra Goran je već deset godina predan svećenik, a posljednje dvije godine djeluje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Zürichu. Njegova služba obilježena je duhovnošću koja Božju Riječ vidi kao dvosjekli mač i često duboko dodiruje ljudska srca, bilo kroz pisano ili govorno štivo. U svojoj novoj knjizi Koga tražite? fra Goran donosi niz priča koje istinski povezuju duhovnost i svakodnevni život. Impresivne priče također govore o izgubljenosti modernog čovjeka u materijalističkom svijetu. Fra Goran naglašava koliko je lako izgubiti se u potrazi za materijalnim bogatstvom, zanemarujući pritom ono što je zaista bitno – duhovno bogatstvo i odnos s Bogom. Knjiga nadalje poučava čitatelje da čovjek, unatoč svim vanjskim uspjesima i materijalnim postignućima, često osjeća unutarnju prazninu i nesigurnost. Fra Goran majstorski prikazuje unutarnju borbu koju mnogi mladi ljudi prolaze u svijetu, koji ih potiče na uspjeh po svaku cijenu, a rijetko nudi smjernice za unutarnji mir. Ove priče potiču na razmišljanje o pravim vrijednostima u životu.
Na kraju, priče u knjizi upućuju na nadu i povjerenje u Božju providnost. Autor opisuje živote osoba koje su prošle kroz teške kušnje, ali su, unatoč svemu, pronašle svjetlo u vjeri. Ovi tekstovi sadrže snažnu poruku, a ona glasi: bez obzira na životne okolnosti, uvijek postoji put povratka Bogu. Fra Goran je pravi pastir svoje zajednice i svijetli primjer franjevačkog duha u modernom svijetu. Njegova knjiga Koga tražite? nije samo zbirka priča, već i duboko duhovno putovanje kroz koje sam kao čitatelj prošao i koje me nadahnjuje da ponovno potražim ili pronađem svoj put prema Bogu. To isto želim i tebi, dragi čitatelju!
Ante Jelavić, dipl. theol.
RECENZIJE – Poziv na duhovno buđenje
Fra Goran Azinović, poznat po svojoj duhovnoj mudrosti, u najnovijoj knjizi Koga tražite? donosi zbirku priča koje su odgovor na tjeskobu i nesigurnost suvremenog čovjeka. Dok nas svakodnevne vijesti obasipaju slikama nemira i podjela, ova knjiga pruža prijeko potreban tračak nade. Sve više postaje jasno koliko je današnje društvo udaljeno od svog Izvora. No, unatoč sveprisutnoj izgubljenosti modernog čovjeka, fra Goran kroz svoje priče poziva na povratak sferi autentične duhovnosti. Naslov knjige nosi u sebi težinu pitanja koje je Isus postavio u najkritičnijim trenutcima svog života (usp. Iv 18, 4). Ovo pitanje postaje ključna nit vodilja u knjizi, pozivajući čitatelja na suočavanje s vlastitim lutanjima i na preispitivanje životnog puta. Fra Goran koristi snagu riječi kako bi čitatelja nadahnuo na povratak istinskim vrijednostima i potaknuo na obnovu odnosa s našim Stvoriteljem.
Priče u ovoj knjizi nisu književna ostvarenja, već duhovni putokazi. Svaka od njih poziva da se na trenutak zaustavimo u brzom ritmu života kako bismo osluhnuli tihi zov naše duše. Autor nas usmjerava prema izvoru istinske ljubavi i mira, podsjećajući nas da je naša težnja za smislom duboko ukorijenjena u čežnji za Bogom. Ova knjiga nije samo skup kratkih priča, nego i poziv na duhovno buđenje, izazov da obnovimo svoju ljubav prema Gospodinu. Vjerujem da će svaka priča pronaći put do čitateljeva srca, oblikujući njegov život u jedan uzvišeni hvalospjev Stvoritelju. U svijetu punom iskušenja, knjiga Koga tražite? pruža svjetlost i nadu, podsjećajući nas na neizbrisivu svetost koja čeka da bude ponovno otkrivena.
fra Luka Ćorić, OFM
